Danas na poznatim svjetskim pistama automobili i bolidi Formule 1 jure preko 300 na sat, a svaki proizvođač nastoji da poboljša performanse i pokaže da je njegova mašina bolja, brža ili stabilnija. Nastoji da ima što boljeg vozača koji se u formuli ne zovu džaba piloti, a sigurnost je na najvišem nivou. Da li je tako bilo uvijek…
Nije nam namjera pisati o performansama sadašnjih bolida i rally automobila,kao ni o žrtvama na trkama a bilo ih je dosta čak i među publikom. Želimo pisati o premijeri današnjih trka i o tome kako je bilo kada je u Francuskoj priređena prva atomobilistička trka na svijetu. Bilo je to doba kada su sama vozila i njihova proizvodnja bili u povojima i kada je budućnost novotarije za bogataše bila upitna.
Francuska, 1894.
Bilo je to 1894.godina kada je urednik pariškog „Petit Journala“ Pierre Giffart došao na ideju da njegov list organizuje prvu automobilističku trku na svijetu. Prvi automobili (tada su ih još zvali „kočije bez konja“)u to vrijeme su stekli veliku popularnost i takav je događaj mogao pomoći da se podigne tiraž lista.
Pola godine unaprijed se pisalo otome i trka je postala događaj godine.Određeno je da se vozi trasa Pariz-Rouen u dužini 126 kilometra. Prijave su zaključene 30.aprila i za trku se prijavilo 102 vozila na 20 različitih pogona. Bilo je tu i sjajnih kao i utopističkih ideja u vezi pogona pa su tako bila prisutna vozila i na parni i plinski,benzinski pa čak i elektro pogon.
Organizator je znao da od ovih želja konstruktora ima malo realno izvodivih pa je odredio kvalifikacije: svaki je automobil morao preći 50 kilometara da bi se utvrdila sposobnost kako vozila tako i vozača.Najprije je određeno da se staza mora preći za tri sata, ali su vlasnici vozila protestovali tvrdeći da je brzina od 16km/sat opasna te je vrijeme „kvalifikacija“ produženo na četiri sata.
Bilježi se angdota kako bi se stekao dojam kakvo je vladalo mišljenje o brzinama koje su automobili postizali čak i kod onih koji su ih proizvodili. Čak ni Emil Levassor jedan od tadašnjih najpoznatiji konstruktora nije bio prevelik optimist. Počasni predsjednik Francuskog Autokluba fizičar Marcel Duprez na osnivačkoj skupštini najstarijeg automobilističkog kluba na svijetu u zdravici je rekao „ da diže čašu i pije za vrijeme kada će se na našim putevima voziti brzinom i pedeset i šedeset kiometara na sat“.Tada je Emil rekao svom kolegi do kojeg je sjedio „ šteta što ovako dobro piće mora kvariti svojim glupostima“.
U to vrijeme bilo je i među stručnjacima ljudi koji su bili uvjerenja da je brzina od sto kilometara na sat nedostižna jer je opasna po život…
Bio je 22.jula 1894. godine kada se na startu u Parizu našlo 21 vozilo (14 benzinskih i 7 parnih) da se bore za prvo mjesto i nagradu od 5.000 zlatnih franaka što je u to doba bio golem iznos. Ostalima su bile namjenjene četiri nagrade koje je obezbjedio i dodjeljivao vlasnik novina gospodin Marinoniji. Bitno je napomenuti da je prije toga na kvalifikacijama nastupilo 37 benzinskih motora,te 29 na paru a od prethodno najavljenih i prijavljenih električnih vozila nije se pojavilo nijedno jer nije bilo u stanju da ostvari potrebni radijus kretanja tj.kako danas kažemo domet.
Prema izvještajima tadašnjih novina krenulo se euforično u osam sati ujutro i dolazak u Rouen se planirao u popodnevnim satima nakon 126 kilometra vožnje.
Na startu su se našla sva tadašnja najvažnija imena proizvođača. Bili su tu Peugeot, Panchard-Levassor sa Daimlerovim motorom snage četiri konja,njemački Benz i markiz De Dion koji je prijavio automobile na paru, a sam je vozio trokolicu na paru koja je ličila današnjem traktru a imala je 20 konjskih snaga.
Veliko zanimanje publike je izazvao i omnibus J. Scotta koji je inače bio proizvođač šešira iz Epernaya koji je poznat po proizvodnji šampanjca.Bilo je prisutno još niz čudnih automobilskih rješenja ali to je i normalno s obzirom da je još uvijek 19.vijek i ta su to bili prvi koraci na dugom putu automobilizma prema stanju i rješenjim kakva su danas.
Automobili su startali kao na današnjim relijima sa razmakom od 30 sekundi a po ideji urednika Giffarta trka je trebala biti manifestacija automobilizma.
Međutim kako je svojstveno ljudskoj prirodi čim je trka napustila Pariz i izašla u seoske predjele vozače je uhvatila takmičarska groznica i iz propagandnog takmičenja vožnja se pretvorila u prvu automobilističku trku na svijetu. Vozači su kako su kasnije pisale novine davali svoj maksimum, a na nekim nizbrdicama se vozilo „ fantastičnim brzinama opasnim po život“. U ovoj prvoj trci se odmah pokazala i solidarnost vozača. Čim je neko zapeo na putu drugi su mu priskakali u pomoć pomagali oko popravki, a ako nikako drugačije nije išlo primili bi ga u svoj automobil. Na kraju mnogo automobila nije stiglo na cilj ali stigle su sve posade i najvažnije bez žrtava.
Automobili su prolazili pored redova znatiželjnika što i ne začuđuje jer je trka bila dugo najavljivana i reklamirana, a i te godine nije se dogodilo bog zna šta interesantnije.
Posebno svečano je bilo na cilju u Rouenu gdje je prvi stigao De Dion u neočekivanom vremenu od 4 sata i 10 minuta. Naravno i on je imao poteškoća. Parna mašina je radila bez greške međutim imala je veliki apetiti pa je pred kraj ostala bez goriva. Srećom pored puta bilo je stabala, te se De Dion „snašao“ i u cilj ušao prvi sa prosječnom brzinom od 22 kilometra na sat. U roku od pet minuta iza njega na cilju su se pojavila dva Peugeota i dva Panchard-Levassora od kojih je jednog vozio sam Panchard, zatim još jedan Peugeot pa Benz. Od 21 automobila samo su četiri nedostajala na cilju.
Na kraju su odlukom organizatora prvu nagradu podjelile dvije najuspješnije firme Peugeot i Panchard-Levassor zbog toga što je De Dionovo vozilo bilo po dizajnu kao parni traktor, a ostala vozila su bila putnička. Drugu nagradu je dobio De Dion, a treću je primio Emil Roger pariški predstavnik njemačke firme Benz. Inače pobjedničko vozilo je bilo opremljeno motorom sa dva cilindra po sistemu Daimler zapremine ispod jednog litra, a pri 620 obrtaja u minuti davao je 3,5 konjske snage. Cilindri i glave cilindara pobjmedičkog automobila bile su izrađene od kovanog željeza. Interesantno je još da su svi njih deset, Daimlerovi motori stigli na cilj.
Bila su to vremena kada se nije tražio najbrži automobil nego najuspješniji i najvještiji vozač.
Foto copyrights : Mercedes Benz arhiva
Na naslovnoj strani novina je Peugeot vožen od strane Louisa Rigoulota
