Piše: Muhamed Mizić
Postali smo svjedoci femicida, nasilja u porodici, svjedoci pedofilije (o kojoj se generalno ne priča). Svjedoci smo nekontrolisanog ubijanja životinja, nacionalizma i ljudske mržnje. Dobro znamo biti komentatori raznih događaja i greški.
Umijemo da pričamo o tuđim životima na sav glas, umijemo da se isprsimo i idemo na proteste za nešto što podijeli narod. Ne sjećam se posljednjeg protesta koji je ujedinio građane jednog grada ( da ne kažem države). Posljednji takav veliki je bio za JMBG. A sad imamo hejbet skraćenica i hejbet komentatora kojima je najlakše objaviti stori i dati neartikulisano i neosnovano svoj komentar. Nešto poput storija „nazovi 1702“ ali ga nikad ne nazoveš. Kontaš?
Mi smo ti, druže, društvo koje voli čitati komentare na klixu od ljudi koji pročitaju tek naslov. Društvo u kojem će te ocrniti zbog tvog uspjeha, zbog greške koju i sami čine. Društvo u kojem ćeš dobiti svakojake priče samo jer si odlučio raditi ono što voliš, što te ispunjava i ono što će tvoju karijeru i privatnu budućnost dovesti u određeni prosperitet.
Dobro, ako neko voli da je pedofil jer ga to ispunjava – to je druga priča. Priča koja zaslužuje promjenu Zakona, promjenu ljudstva i struke koja donosi Zakone, ali i presude. Priča koja nas vraća u neka stara vremena kada su jugoslovenski milicijaci imali čvrste cipele od kojih je boljela ne samo stražnjica nego i glava. Ali nema toga više, šteta… Poznati jesu ali sankcionisani nisu.
Druže moj, sve ovo svi znaju. Ali dobro je napomenuti.
Postoje ljudi koji su stali čitati kolumnu već u startu – jer ih se ne tiče, a vi koji ste nastavili dobro znate da biste i sami mogli mnogo toga reći dodatno. Generalno gledajući, biti odsutan od vijesti, dnevnika i interneta je postala privilegija.
Nego, napomene radi, jeste li znali da i danas pedofili slobodno hodaju ulicama vašeg grada. Jeste li znali da je pored vas ubica žena, nasilnik koji tuče i razbija djecu vam je možda komšija. Jeste li znali da je osoba čiji ste stori jutros pogledali možda u psihičkom problemu. Znate li da je osoba na čiji ste se stori nasmijali i rekli onu famoznu „ta će on/a!?“ danas možda u nekom ozbiljnom zdravstvenom problemu, možda i finansijskom…Gledamo mnogo druge, ali sebe ne vidimo. Gdje ćeš to…
Niste znali da sam i ja bio žrtva određenih krivičnih djela, ili da sam se ozbiljno borio sa depresijom do te mjere da sam mogao izgubiti porodicu pa i vlastiti život. A smijem se, uvijek. Nemamo mi, uključujući i mene, pojma kako ko živi. Slijepi smo.
Ali, samo da napomenem, znamo ko su pedofili u društvu, i trebamo znati ko su pedofili u našem okruženju.
Pa šta ako je neko gay, šta ako je neko homofob, pa šta ako je neko vegetarijanac, neko lovac, neko kamiondžija, neko čistač, marketar, novinar, trener, neko ide u džamiju, neko u crkvu, šta god – pa šta ako je.
Dokle god je zdrav/a, dokle god postoji zdrav odnos, lijepa riječ, ljubav – onda je (iole) ok. Nema ljubavi u nasilju, nema ljubavi u maltretiranju. Nema ljubavi u pedofiliji, nema ljubavi zloj kobi. Nema ljubavi ni u vašim komentarima na ovu kolumnu. Ama nema. Nema ni života, druže moj.
Nema ga, jer smo otrovani i zatrovani. Nema ga jer misliš kako ti je volja, a ne kako jeste.
Idi negdje drugo udarati ženu, pusti da tebe žena udari, pusti da tebe djeca lupaju i gaze, idi negdje drugo pokušaj biti „od prije poznat policiji“, idi negdje drugo pokušaj biti svakom loncu poklopac.
Žao mi je, ali iskreno – svi smo mi otišli u krivom pravcu, da se ne izražavam drugačije.
Sloboda govora je postala previše otvorena, a govornici previše needukovani. Neću reći seljaci, jer i seljaci bolje i „čistije“ žive.
Zatvorite usta, radite, činite dobra djela, uživajte u ljepoti života i nemojte biti pedofili, nasilnici, ubice, od prije poznati policiji, beskorisni komentatori koji glasno tipkaju a tiho uzvikuju, nemojte biti oni koji sve znaju od Zakona do vjerskih propisa i ostalih narativa. Budite živi, jer u suprotnom sami sebe ubijate. Hešteg, samo kažem.
