autor kolumne: Muhamed Mizić
U BiH je sasvim normalno ono što negdje nije normalno.
Npr, onaj politikaman koji biciklom ide na posao – nije ti on dobar.
Kupuju se skupi automobili, plaćaju hoteli i putovanja za cijelu svitu pratnje, dok u isto vrijeme na desetine apela i blizu 100 aktivnih brojeva za humanitarne pomoći. Pokušao sam izbrojati sve brojeve, nisam uspio ( sva BiH, cijeli trokut, ne samo neki entiteti).
I dođu (ne)prirodne katastrofe ( svaki put) na osnovu kojih vidimo koliko su nam ljudi na pozicijama bez struke i znanja, nespremni.
Ali, desi se ujedinjenje, srbi, hrvati, bošnjaci, homoseksualci, heteroseksualci, vjerske vođe, seljaci, advokati, ljubitelji pasa, mačaka, novinari, svi zdravog razuma se ujedinili i ne pitaju kako se ko zove. Bitno je pomoći!
Imali smo 2014.godinu kada se desilo isto. Nije bilo za nauk! Bilo / prošlo.
10 godina poslije, truju prijetnjama o ratu, vraćaju 30 godina u nazad, pucaju jedni u druge riječima i podvalama, truju rečeničnim injekcijama u mozak da je jedan narod bolji od drugog.
Na izborima nije izašalo svo stanovništvo, ali je pobjedio lik u zatvoru. Ej, u zatvoru lik sjedi i pobjedio na izborima.
Milioni se izdvajaju od (u)plata, poreza i slično. Ali dragi moji, nema se. Nema za pomoć, nema za liječenje djece, nema za podršku roditeljima za djecu, nema za prevenciju i smanjenje rizika od prirodnih nepogoda. Nema se, jadni smo, baš ono, čemerni i jadni.
Mi smo krivi, nisu krivi političari. Nisu krivi nacionalisti. Nisu krivi popovi i efendije. Svaka vjera promoviše ljubav i suživot, ali osobama kojima je sveto slovo komentar na portalu to nikad neće moći shvatiti.
Još samo jedna stvar, možete o njima govoriti šta god hoćete, svrstavati ih u ne znam kakve bunare, govoriti da su ovakvi i onakvi, “pederi” kako kažete, “konjske glave” kako kažete, nadobudni influenseri sa skupim cjenovnicima prodaje njihovog vlastitog prostora na društvenim mrežama – ti isti ljudi su se ujedinili iz Hrvatske, Srbije, Srpske, BiH, Crne Gore, i zajedno svaki dan šalju istu poruku “Evo, ovako možete pomoći Jablanici i drugim mjestima”. A tako se radilo i kad se Zagreb desio, i kad su na drugim mjestima nesreće bile. I kad je pokolj bio u školi…
Evo svaka im čast. Neću poimenice jer će biti da to radim “da me se dijeli”. Ne treba mi to, ne živim za to. Ali svaka im čast, za uplate, za donacije, za pomoći, za angažman prije svega. Baš me zanima da li bi, evo na primjer, neki komentator uspio okupiti 10.000KM na jednom mjestu, a kamo li 100.000 ili mnogo, mnogo više.
Mi smo jedan narod, multinacionalne i multivjerske države. Mi smo jedan narod, “multi” nam je prefiks na mnogim našim segmentima bivanja na Balkanu, i svima je bitno da je snijeg snijeg, a labud labud. I svako svoje neka fura, ne gurajući prefiks nosa ispred svega.
Svi radimo za istu valutu, svi dišemo ispod istog neba. Ali, previše smo zatrovani… Budimo jedan narod, a ne jadan narod. Pomozite drugima, jer naše je samo onoliko koliko damo. Ako ne možete, nije problem. Bit će prilike…
