Osmi mart nije samo dan kada ženama poklanjamo cvijeće i čokoladu. To je dan kada se trebamo podsjetiti na snagu, hrabrost i upornost koje žene nose u sebi, uprkos svim preprekama koje im društvo postavlja.
Ali ovaj dan ne može biti samo slavlje dokle god postoji ijedna žena koja trpi nasilje. Dokle god postoji ijedna koja živi u strahu, kojoj su ruke vezane nevidljivim lancima sistema koji okreće glavu. Femicid nije izuzetak – on je realnost koju moramo prestati ignorisati. Udaranje nije ljubav. Kontrola nije briga. Strah nije sigurnost.
Danas, više nego ikad, trebamo stati uz žene. Ne samo riječima, nego i djelima. Potrebno je da kao društvo glasno kažemo da muškarac nije onaj koji udara, nego onaj koji pruža ruku. Muškarac nije onaj koji širi strah, nego onaj koji štiti, podržava i poštuje. Udarcem ne pokazuješ ljubav, nego vlastitu slabost. Iza svakog šamara ostaje trag – fizički, psihički, emotivni, a prečesto i neizbrisivi trag smrti!
One su stubovi na kojima svijet stoji. Nije bez razloga rečeno da žena drži tri stuba kuće. One su pokretači, lideri, majke, kćerke, sestre, borci. Svaka revolucija, svaki napredak, svaka istinska promjena imala je iza sebe ženu koja je vjerovala da može bolje. Zato, ako želimo bolje sutra, moramo početi danas – boreći se protiv nepravde, glasno i odlučno.
Društvo je poremećeno, ali to ne znači da treba da se šuti. Svaki glas protiv nasilja je korak prema boljem svijetu. Svaka podrška ženi je cigla u temelju jačeg društva. Osmi mart nije samo dan žena – to je podsjetnik da je borba za prava žena borba za bolju budućnost svih nas.
