Posao i privatni život su poput plime i oseke – vječito u pokretu, neprestano se dodiruju, ali nikad sasvim ne preplavljuju jedno drugo. Barem u teoriji. U praksi, granice su mnogo mutnije.
Svi smo barem jednom osjetili kako stres sa posla nosimo kući, poput teške torbe koju ne možemo ispustiti ni na pragu. Telefon zvoni, e-maili stižu i kad zvanično završimo s radnim vremenom, a misli o neodrađenim zadacima sapliću nas i dok pravimo večeru ili igramo se s djecom. Posao može biti poput sjene koja nas prati, bez obzira na to koliko brzo hodamo.
Ali nije samo posao taj koji ulazi u privatni prostor – i obrnuto je itekako moguće. Teški životni periodi, emotivni lomovi, problemi kod kuće često nam uđu u kancelariju prije nas. Nervozu ne možemo ostaviti u garderobi, a umor ne nestaje samo zato što smo sjeli za radni sto. Kad je privatni život u haosu, produktivnost pati, fokus nestaje, a posao postaje samo još jedan izazov u moru problema.
Balans između ova dva svijeta je umjetnost koju mnogi nikad do kraja ne savladaju. Posao bi trebao biti sredstvo za život, a ne život sam po sebi. No, u današnjem svijetu gdje su dostupnost i brzina na cijeni, sve više ljudi osjeća da nikad nisu sasvim na jednom ili drugom mjestu. Stalno su “na poslu”, čak i kad su kod kuće.
Naravno, ima i onih sretnika koji su pronašli ravnotežu. Oni koji ne otvaraju poslovni laptop nakon radnog vremena, koji znaju reći “ne” kada je potrebno, i koji poslodavcima ne duguju dušu, već samo radno vrijeme. Takvi su, doduše, rijetka vrsta.
Dakle, da li posao utiče na privatni život? Da, i te kako. A da li privatni život može da utiče na posao? Još kako! Rješenje? Pronaći granicu i postaviti je čvrsto, pa makar ponekad morala biti od betona. Jer, šta nam vrijedi uspjeh na poslu, ako privatni život ostane u ruševinama?
