80 godina Radio-televizije Bosne i Hercegovine
Piše: Muhamed Mizić
Prije tačno 80 godina, iz srca oslobođenog Sarajeva začuo se prvi signal. Bio je to glas nade, otpora i početak onoga što danas poznajemo kao Radio-televiziju Bosne i Hercegovine.
“Smrt fašizmu, sloboda narodu. Ovdje Radio Sarajevo” – poručeno je 10. aprila 1945. godine. Te riječi nisu bile samo početak programa, već i početak epohe u kojoj je mikrofon postao oružje istine, a kamera ogledalo naroda.
Od zlatnih vremena do borbe za preživljavanje
Radio-televizija BiH kroz decenije je bila svjedok historije, glas naroda, čuvar kulture i jezika. U bivšoj Jugoslaviji bila je jedna od najznačajnijih članica JRT-a. Emitovala je sadržaj koji se slušao i gledao širom zemlje – od dječijih emisija, do vrhunskog dokumentarizma i muzike koja se pamti.
Danas, osam decenija kasnije, taj isti javni servis korača po rubu.
Zaposleni u BHRT-u rade u zgradi u kojoj više prokišnjava plafon nego što redovno kapne plata. Tehnika zastarjela, oprema često pokvarena, a uslovi rada daleko ispod bilo kakvog dostojanstva. Ipak – rade. Ne zbog sistema, već uprkos sistemu.
RTRS duguje – istina koju svi znaju, a niko ne rješava
Od 2017. godine, RTRS i entitetska firma „Elektroprivreda RS“ ne uplaćuju prikupljenu RTV taksu BHRT-u. Dug se gomila i danas prelazi milionske iznose. To nije samo broj – to je krvna slika sistema u kojem jedan dio zemlje koristi javni servis, ali ne učestvuje u njegovom održavanju.
BHRT zbog tog duga jedva opstaje. Ljudi koji proizvode program, uređuju emisije, održavaju signal – često mjesecima čekaju plate. Njihova profesionalnost je čudo, njihova odanost – lekcija.
Javni servis bez sistema podrške
Zakon o javnom RTV sistemu Bosne i Hercegovine postoji – ali je godinama mrtvo slovo na papiru. Politička volja da se riješi pitanje finansiranja javnog servisa je ravna nuli. Umjesto da bude stub demokratije, BHRT je pretvoren u administrativnu tačku na mapi problema koje niko ne želi da riješi.
U zemlji u kojoj se više ulaže u lajkove nego u istinu, glas BHRT-a je često tih, ali i dalje postoji. Još se pale mikrofoni, još se snimaju reportaže, još se pripremaju vijesti. Ali pitanje je – dokle?
Umjesto zaključka: Vrijedi li nam istina?
80 godina BHRT-a nije samo jubilej. To je podsjetnik na odgovornost – svih nas. Jer bez javnog servisa, ostaje nam tišina. A tišina u Bosni i Hercegovini nikada nije bila znak zdravlja.
Vrijeme je da oni koji donose odluke, prestanu okretati glavu. I da svi mi, kao građani, shvatimo da javni servis nije “njihov”, već naš. On je ogledalo društva. A ono što danas vidimo – nije sjajno, ali još nije ni ugašeno.
