Prvi maj u Bosni i Hercegovini je praznik dima, smijeha i sjećanja. Da, i rada.
Piše: M.Mizić
Prvi maj nikad nije bio samo crveno slovo u kalendaru. On je dan kad se budi priroda — i narod. Kad se iz svakog parka, livade, vikendice i planine zamiriše ćevap, kad plasteni sto stane pod težinom domaćih salata, pite i sokova. To nije samo proslava rada. To je proslava zajedništva.
U Sarajevu se ide na Vrelo Bosne, u Banjaluci na Trešnjik, u Tuzli na Ilinčicu. U Hercegovini, gdje je maj već skoro ljeto, roštilji se na terasama i u hladu maslina. U Krajini se u Uni hladi piće pored rasplamsanih roštilja.
Negdje puca smijeh iz automobila jer se i na Prvi maj zapne u koloni, negdje djeca trče bosa, a negdje dido drži predavanje o “pravom grahu” iz glinenog lonca.
I svi, ama baš svi, imaju onu istu rečenicu: “Ne radimo ništa, samo uživamo.”
Ali taj dan nije nastao iz hedonizma, nego iz borbe. I danas, dok se roštilj okreće, mnogi se sjete da nije svakome lako. Neki još uvijek rade. Neki i dalje čekaju Ugovor. Neki nisu otišli na izlet jer čekaju poziv iz inostranstva.
Zato Prvi maj ovdje ima dušu.
I nije važno da li slaviš na planini, u parku ili na balkonu. Važno je da znaš — da nije samo dan odmora, već dan podsjećanja da svaki trud ima vrijednost. Da zaslužujemo dan bez stresa, dan sa suncem i bez rokova. Dan kad se smiješ jer jesi — a ne jer moraš.
Jer u Bosni i Hercegovini, Prvi maj je možda politički praznik…
Ali za nas, kad sve sabereš i oduzmeš, to je mali praznik života.
