U digitalnom dobu, informacija nikada nije bila dostupnija, ali istina nikada nije bila teže dostižna. Internet je postao poligon na kojem se svako može proglasiti autoritetom, a društvene mreže glavni izvor “istine”.
Problem je što ta istina sve rjeđe ima veze sa činjenicama.
Nekada su novine, televizija i radio imali urednike, procedure, provjeru činjenica i odgovornost za izgovorenu riječ. Danas, dovoljno je da neko napiše status, a da se isti u roku od nekoliko minuta proširi kao “pouzdana informacija”. Laž, poluistina ili pogrešno tumačenje postaju viralne brže nego što ijedan novinar može da reaguje. U tom vrtlogu brzine, mnogi su prestali da razlikuju mišljenje od činjenice, a emociju od argumenta.
Vjerujemo onome što želimo vjerovati
Psiholozi objašnjavaju da ljudi prirodno traže informacije koje potvrđuju njihova uvjerenja, fenomen poznat kao potvrđujuća pristrasnost. Internet je tu sklonost pretvorio u sistem. Algoritmi prate šta čitamo, komentarišemo i dijelimo, i zauzvrat nam nude još više sadržaja koji se uklapa u naš pogled na svijet. Na taj način, stvarnost se dijeli na bezbroj malih “istina”, gdje svaka grupa ima svoju verziju događaja, činjenica i “nepobitnih dokaza”.
Sloboda govora jedno je od osnovnih prava savremenog društva. Ali kada svako ima mogućnost da kaže bilo šta, postavlja se pitanje: gdje završava sloboda, a počinje odgovornost? Društvene mreže ne poznaju uredničke standarde. Objave ne prolaze provjeru, a greške rijetko dobiju ispravku. Rezultat je okruženje u kojem neistine žive duže od demantija, a svako može biti i novinar i sudija i propagandista, istovremeno.
U trci za brzinom, prestali smo postavljati osnovno pitanje: da li je ovo tačno?
Provjera izvora, datum objave, autor teksta, postali su sporedni detalji. Vjerujemo onome što nam je blisko, a ne onome što je provjereno. I dok jedni zovu to “informisanjem”, drugi sve češće upozoravaju da je riječ o masovnoj dezorijentaciji.
Internet i društvene mreže neće nestati, niti bi trebalo. Ali odgovornost za ono što čitamo, dijelimo i u šta vjerujemo, mora ponovo postati lična obaveza.
Koliko danas zaista imamo pravo da zaključujemo, da vjerujemo ili govorimo šta želimo. Dokaz tome su i neke novinske kuće koje objave izmišljenu vijest radi lajkova, radi djeljenja i bolje čitanosti. A nisu ni svjesni da tako pokreću lavinu negativnih misli, različitih mišljenja pa i sukoba. Da li nam je to danas zaista potrebno? Nije… Ili se ipak ne slažete s tim.
