Putuje i piše : Edwin M.
Postoje gradovi koje obiđete i zaboravite, i oni koji vam se tiho uvuku pod kožu. Baku pripada ovoj drugoj vrsti. Grad u kojem se miris mora miješa sa kamenom starim hiljadama godina, gdje vatra gori iz zemlje, a futurističke građevine rastu tik uz drevne zidine.
Putovanje u Azerbejdžan bilo je više od turističkog obilaska – bilo je to putovanje kroz vrijeme, vjerovanja i elemente.
Grad koji gleda na Kaspijsko more
Prvi susret s Bakuom počeo je pogledom odozgo. Sa vidikovca kod Vječne vatre grad se prostire tiho i dostojanstveno, kao da želi reći: “Dobro došli, ali polako – imam šta da vam ispričam.” Kaspijsko more blago se presijava, a između modernih zgrada izranjaju tragovi prošlih epoha.
Na horizontu dominiraju Flame Towers, tri monumentalna plamena od stakla i čelika. Noću, dok se pale njihove svjetlosne animacije, imate osjećaj da grad diše vatru – baš kao što je to činio stoljećima ranije.
Silazak u Stari grad – Icherisheher bio je poput prelaska nevidljive granice. U trenutku se gubi gradska buka, a koraci odzvanjaju kamenim ulicama. Ovo je dio Bakua koji pamti karavane, trgovce i osvajače. Zidovi, pod zaštitom UNESCO-a, nose tragove vremena, ali i mir koji se rijetko gdje osjeti.
U samom srcu Starog grada uzdiže se Djevojačka kula – tiha, snažna i zagonetna. Dok stojite pored nje, nemoguće je ne osjetiti njenu težinu i misteriju. Legende o djevojci, sudbini i skoku u more miješaju se s pitanjima na koja historija još nema odgovor. Gledajući prema vrhu kule, imate osjećaj da ona posmatra grad već stoljećima – bez riječi, ali sa znanjem.
U blizini se nalazi Džuma džamija, skromna, ali dostojanstvena. Njena drevna unutrašnjost odiše mirom, a objekat u kojiem žene ne obavljaju molitvu daje posebnu težinu svakom koraku i svakom trenutku tišine. Posebno je fascinantno shvatiti po izlasku iz drevnih zidina starog Bakua da perfektna ulica na koju izađete a koja jednim dijelom je prati zidine starog grada je ustvari staza Formule 1 i da zvuk moćnih motora odzvanja drevnim zidinama svakog proljeća.
Zemlja gdje vatra nikada ne prestaje
Drugi dan vodi nas van grada, na poluostrvo Abšeron. Prva stanica bila je Bibi-Heybat džamija, smještena uz obalu mora. Njena monumentalnost ne djeluje nametljivo – naprotiv, stoji mirno, kao produžetak krajolika, pozivajući na tišinu i poštovanje.
Put dalje vodi ka zoroastrijskom hramu Ateshgah, mjestu gdje se jasno osjeća duh drevnih vremena. Ovdje vatra nije bila samo prirodni fenomen – bila je svetinja. Dok stojite u dvorištu hrama okruženog sa 26 soba, lako je zamisliti putnike i trgovce koji su ovdje dolazili iz dalekih krajeva, slijedeći plamen kao znak života i božanske prisutnosti.
Kulminacija dana bila je posjeta Yanardagu – Brdu koje gori. Plamen izlazi iz zemlje, tih, ali uporan, kao da prkosi vremenu. Znati da ta vatra gori već oko 4.000 godina izaziva poštovanje i osjećaj malenkosti. Tu shvatite da je naziv Zemlja vatre više od turističkog slogana – to je identitet.
Grad koji miriše, zvuči i živi
Treći dan bio je dan bez žurbe. Dan kada Baku upoznajete kroz ulice, kafe, zvukove jezika i mirise kuhinje. Grad tada pokazuje svoju najtopliju stranu.
U Nacionalnom muzeju historije Azerbejdžana historija prestaje biti apstraktna – ona dobija lica, predmete i priče. U Muzeju tepiha shvatate koliko je svaki čvor, svaka boja, dio identiteta naroda.
A onda – potpuni kontrast. Kulturni centar Heydar Aliyev. Bijela, fluidna forma koja izgleda kao da lebdi iznad zemlje. Bez oštrih linija, bez uglova, kao pokret pretvoren u arhitekturu. Djelo Zahe Hadid nije samo zgrada – to je poruka. Poruka da Baku gleda naprijed, bez straha, hrabro i otvoreno.
Tragovi prvih ljudi
Posljednji dan vodi nas u Gobustan. Stajati ispred praistorijskih crteža, starih i do 40.000 godina, iskustvo je koje teško ostavlja ravnodušnim. Crteži lova, plesa i života govore istim jezikom kao i danas – jezikom ljudske potrebe da ostavi trag postojanja.
Obilazak kompleksa blatnih vulkana i izložbe skeleta drevnih životinja izvađenih iz blata bio je završni pečat putovanja. Tiha, siva zemlja koja ključa,klobuča i diše podsjeća da je Azerbejdžan geološki živ, nemiran i poseban.
Sve na putovanju je proteklo u savršenoj organizaciji turističke agencije M97 iz Sarajeva, uz dobru energiju i osjećaj sigurnosti tokom cijelog putovanja. Iako je temperatura bila oko 2 stepena, Baku nas je grijao – svojom vatrom, ljudima i pričama.
Baku nije grad koji se samo vidi.On se osjeti, doživi i pamti.
I jednom kada ga napustite, dio njega ostane s vama – tiho, poput plamena koji nikada ne gasi.
Vidimo se na novom putovanju do tada čitajte naš portal.
