Piše: Muhamed Mizić
Postoje zemlje u kojima se izborna kampanja vodi kroz ozbiljne debate, programe, ekonomske planove i dosadne, ali korisne tabele. Postoje i zemlje u kojima političari pokušavaju građanima objasniti šta će konkretno uraditi kada dobiju vlast. A onda postoji Bosna i Hercegovina, zemlja u kojoj se već nakon nekoliko dana kampanje čovjek zapita je li slučajno kupio kartu za stand up komediju, samo što niko nije rekao kada predstava počinje, koliko traje i ko na kraju plaća račun.
Ovogodišnja izborna kampanja zvanično traje od 4. septembra do 3. oktobra, ali politička predstava kod nas nije počela tog dana. Ona traje mnogo duže, kampanja je samo trenutak kada se spuste reflektori, pojača ozvučenje, operu službeni automobili i političari izađu pred publiku sa osmijehom čovjeka koji upravo treba da vam objasni kako će riješiti problem koji možda već godinama pravi njegova vlastita stranka.
I tu počinje sličnost sa stand upom.
Stand up komičar izađe pred publiku, uzme mikrofon i pokuša je uvjeriti da je upravo ono što će sljedeće reći toliko dobro da vrijedi nekoliko minuta njenog života. Političar uradi isto, samo što umjesto mikrofona često ima zastavu, umjesto bine bilbord, a umjesto nekoliko minuta traži četiri godine.
Najuspješnija riječ u političkom stand upu Bosne i Hercegovine nije „rezultat“. Nije ni „odgovornost“. Nije čak ni „program“.
To je riječ „ćemo“.
Mi ćemo. Mi ćemo pokrenuti. Mi ćemo zaustaviti.
Mi ćemo povećati. Mi ćemo otvoriti. Mi ćemo izgraditi.
Mi ćemo vratiti. Mi ćemo zaštititi. Mi ćemo napraviti.
Čovjek bi, nakon svih ovih kampanja, mogao pomisliti da živimo u zemlji koja je pred velikim historijskim trenutkom. Samo što taj trenutak nikako da dođe. Uvijek je negdje iza ugla, odmah nakon izbora, poslije narednog mandata, čim se formira vlast, kada se usvoji budžet, kada se dogovore partneri, kada se steknu uslovi… Ukratko, Bosna i Hercegovina je vjerovatno jedina zemlja u kojoj je buduće vrijeme postalo politički način života.
Ovogodišnji slogani lijepo pokazuju koliko se ozbiljne političke poruke pokušavaju spakovati u nekoliko riječi. Imamo „Samo SDA“, „Pokrenimo BiH zajedno“, „Jedna država. Jedan tim“, ali i poruke poput „Živimo slobodno“, „Sigurno“, „Hrabro“ i „Za ono što vrijedi“.
I nema tu ništa neobično. Slogan mora biti kratak i mora stati na bilbord. Mora izgledati dobro na Instagramu. Mora se moći izgovoriti na skupu dok iza kandidata stoji deset zastava, a ispred njega nekoliko stotina ljudi koji su već čuli isti govor, samo sa drugim redoslijedom rečenica.
Problem nastaje kada slogan postane zamjena za sadržaj.
Ali tu opet ulazimo u teritorij stand upa. Dobar komičar zna da publici ne možeš dvadeset minuta objašnjavati vic. Moraš ga skratiti, pojednostaviti i završiti poentom. Politički marketing je isto naučio. Niko više nema vremena da čita program od 87 stranica. Daj mi tri riječi. Daj mi boju, daj lice, daj mi osmijeh. Daj mi osjećaj da će od ponedjeljka sve biti bolje.
A ako ne bude?
Pa, za četiri godine imamo novu kampanju.
Tu je, možda, i najveća razlika između pravog stand up komičara i političara. Komičar mora svaki put donijeti nešto novo jer će ga publika izviždati ako joj četvrti put proda isti vic. Političar, barem kod nas, može ponoviti istu foru više puta. Samo je važno promijeniti plakat.
Na jednom je ozbiljniji. Na drugom nasmijaniji.
Na trećem gleda u daljinu, kao čovjek koji upravo vidi EU budućnost Bosne i Hercegovine, iako je iza njega kontejner koji nije ispražnjen sedam dana.
I onda dolazi nezaobilazni dio programa, međusobno prozivanje.
Jer nema dobrog političkog stand upa bez drugog komičara na kojeg možeš prebaciti krivicu za to što se publika ne smije dovoljno glasno.
„On je kriv.“ „Nije, oni su.“ „Mi smo ostavili bolje stanje.“
„Vi ste ostavili katastrofu.“ „Mi smo uradili.“
„Niste.“ „Jesmo.“ „Niste.“
I tako otprilike do kraja izbornog ciklusa.
U međuvremenu se malo govori o tome šta će konkretno biti urađeno, a mnogo više o tome ko je šta rekao, ko je kome odgovorio, ko je kome nešto poručio i ko je kome, politički gledano, „spustio“. Kao da ne biramo ljude koji bi trebali voditi institucije, nego takmičare u disciplini verbalnog prepucavanja.
A društvene mreže su tu napravile dodatni haos.
Nekada je političar morao stati pred kameru, dati izjavu novinaru i čekati da vidi hoće li se pojaviti u dnevniku. Danas može ustati ujutro, snimiti video od 47 sekundi, dodati muziku, titlove, dva reza i objaviti ga prije doručka. Ako dobro prođe, do ručka već ima deset hiljada pregleda i barem tri politička protivnika koji pripremaju odgovor.
Politika je tako dobila ono što je televizija već odavno imala: dramaturgiju.
Mora postojati uvod. Mora postojati konflikt.
Mora postojati protivnik. Mora postojati emotivni trenutak.
I, ako je moguće, neka na kraju neko izgleda kao pobjednik.
Samo što ovdje nije riječ o seriji. Riječ je o državi, i upravo tu humor počinje imati malo gorak okus.
Jer lako je smijati se političkom plakatu na kojem kandidat izgleda kao da je upravo sišao sa naslovnice poslovnog magazina, dok ispod njega piše da će „pokrenuti promjene“. Lako je šaliti se sa sloganima. Lako je praviti meme od političkih spotova i komentarisati ko je bolje pogodio font, ko je lošije pogodio fotografiju, a ko je očigledno prvi put u životu vidio Photoshop.
Ali iza tih plakata ipak postoji nešto vrlo stvarno. Postoji čovjek koji traži posao.
Porodica koja čeka rješenje stambenog pitanja. Roditelj koji pokušava pronaći vrtić. Pacijent koji čeka pregled. Student koji razmišlja da li da ostane. Radnik koji računa može li izdržati još jednu godinu sa istom platom.
I mladi čovjek koji je već kupio kartu u jednom smjeru.
Zato je izborna kampanja u Bosni i Hercegovini pomalo kao stand-up u kojem se publika smije, ali istovremeno zna da će poslije predstave morati sama kući, platiti račune i nastaviti živjeti sa svim onim što je čula na sceni.
Možda je upravo zato naš politički humor toliko razvijen. Smijemo se jer nam je lakše. Smijemo se jer smo navikli. Smijemo se jer je nekad jedino što možemo uraditi jeste napraviti dobar meme od loše situacije.
Ali postoji jedna stvar koju bi bilo korisno zapamtiti dok gledamo ovogodišnji politički program.
Stand up komičaru možete dati lošu ocjenu i više nikada ne otići na njegov nastup.
Političaru dajete nešto mnogo ozbiljnije. Ne novac. Ne aplauz. Ne pregled na društvenim mrežama. Glas.
A glas je, za razliku od lajka, prilično nezgodna stvar. Ne možeš ga obrisati nakon 30 sekundi. Ne možeš ga editovati. Ne možeš promijeniti mišljenje algoritma. I nema opcije „undo“.
Zato se ove godine možemo smijati kampanji. Zapravo, bilo bi čudno da se ne smijemo. Bosna i Hercegovina je odavno dokazala da humor može preživjeti gotovo sve političke sisteme.
Samo ne bi bilo loše da, negdje između dva smiješna videa, jednog velikog plakata i trećeg obećanja da će „sve biti drugačije“, ipak pogledamo šta se zaista nudi. Jer dobar stand up završava aplauzom. Dobra politika bi trebala završavati rezultatom.
A ako se na kraju opet ispostavi da smo četiri godine gledali isti program, samo sa novim plakatima i drugačijim sloganima, onda možda problem nije ni u komičarima.
Možda je problem u publici koja svaki put kupi kartu, sjedne u prvi red i onda se iznenadi kada shvati da je vic bio na njen račun.
I što je najgore; ulaz je bio besplatan.
Račun, međutim, nikad nije.
