Putuje i piše: Edwin Mehinagić
Postoje putovanja na kojima obilazimo znamenitosti, fotografišemo se i vraćamo kući. A postoje i ona nakon kojih shvatimo da smo zapravo prošli kroz čitave slojeve istorije.
Naše putovanje kroz Uzbekistan bilo je upravo takvo.
Od Sarajeva, preko Istanbula do Samarkanda, zatim autobusom kroz centralni dio zemlje prema Buhari, dalje kroz ogromnu pustinju Kizilkum i uz rijeku Amu Darju do Khive, pa avionom iz Urgencha za glavni grad Taškent – za samo sedam dana prošli smo kroz četiri grada, različite krajolike i više od hiljadu godina historije.
Uzbekistan je zemlja u kojoj na jednom putovanju možemo vidjeti monumentalne građevine Timurovog carstva, stare medrese, džamije i mauzoleje, ali i savremene gradove, sovjetsku arhitekturu, ogromne bazare i jedan od najzanimljivijih metroa na svijetu.
Gradovi poput Samarkanda, Buhare i Khive nekada su bili važne stanice za trgovce koji su putovali između Istoka i Zapada.
Šetnja kroz ove gradove osjeća se kao putovanje stotinama godina unatrag u zlatno doba Puta svile.
Samarkand – grad koji izgleda kao scenografija
Nakon leta preko Istanbula prvo odredište bio nam je Samarkand.
Već pri prvom susretu s gradom shvatili smo da ovo nije obična turistička destinacija. Samarkand je jedan od najstarijih gradova Centralne Azije i stoljećima je bio jedna od ključnih tačaka Velikog puta svile.
A onda se pred nama pojavio Registan. Nekadašnje raskršće karavana na Putevima svile, danas je jedan od najljepših primjera islamske urbane arhitekture.
Teško je ostati ravnodušan pred ogromnim trgom okruženim trima monumentalnim medresama – Ulugbekovom, Šerdor i Tilja-Kari. Fasade prekrivene plavim, tirkiznim i zlatnim ornamentima mukarnasima i ajetima iz Kur’ana djeluju gotovo nestvarno. Ovo je najpoznatija znamenitost u Samarkandu. Tri medrese, toliko su zapanjujuće da se nikad ne umorite gledajući ih, jer svjedoče o vremenu u kojem su znanje i ljepota bili nerazdvojni..
Prekrasno je danju, ali još čarobnije noću kada se upale svjetla. Samarkand, međutim, nije samo Registan.
U neposrednoj blizini nalazi se i impozantna Bibi hanum džamija, koja je u 15. stoljeću bila jedna od najvećih džamija islamskog svijeta, s kapacitetom od oko deset hiljada klanjača. I ona je Timurov vakuf. U njenom dvorištu sačuvan je veliki kameni rehal, držač za Kur’an, koji i danas simbolično podsjeća na mjesto koje je knjiga imala u javnom i duhovnom životu tog vremena.
Uzbekistan je nezamisliv bez ličnosti Timura Lenka, kojeg Uzbekistanci nazivaju vođom – Emir Timur. Njegovo ime nose ulice, trgovi i parkovi. Njegove statue podsjećaju na osnivača moćne dinastije Timurida iz 14. stoljeća.
Dok ga istoričari često opisuju kao surovog osvajača, u narodnoj svijesti ostaje upamćen kao vojni strateg, graditelj i dobrotvor. Arhitektonski dragulji Semerkanda svjedoče o njegovom ulaganju u umjetnost, nauku i kulturu. U veličanstvenom mauzoleju Gur Amir koji smo također posjetili ukopan je pod nogama svog šejha zajedno sa svojim potomcima, uključujući i unuka Ulug-bega. Plava kupola, raskošni mozaici, oniks i zlato ostavljaju snažan dojam moći i estetike.
Upravo je priča o Ulugbeku posebno zanimljiva. Njegov unuk nije ostao upamćen samo kao vladar, već i kao astronom i naučnik. Njegova opservatorija koju smo posjetili podsjetnik je da je Samarkand u svoje vrijeme bio jedno od važnih naučnih središta svijeta.
Poseban doživljaj predstavljao nam je kompleks Šah-i-Zinda, niz raskošno ukrašenih mauzoleja koji se protežu duž uskog prostora . Nezaobilazni za posjetu u Samarkandu su naravno i bazar Siab, i područje starog Afrasiaba preteče Samarkanda.
Samarkand je grad u kojem se prošlost ne nalazi samo u muzejima. Ona je praktično na svakom uglu.
Ukusi Uzbekistana – plov, samsa i svježe cijeđeni sokovi
Putovanje kroz Uzbekistan nije bilo samo upoznavanje sa historijom i arhitekturom. Važan dio doživljaja bila je i hrana.
Imali smo priliku probati tradicionalni plov, jedno od najpoznatijih jela Uzbekistana. Riža, meso, mrkva i začini pripremaju se na način koji se razlikuje od mjesta do mjesta, a plov je mnogo više od običnog obroka – dio je tradicije i svakodnevnog života. Ovo tradicionalno jelo UNESCO je također prepoznao kao dio svjetske kulturne baštine. Jedno od najpoznatijih mjesta za probati je Srednjoazijski centar za plov u Taškentu. Definitivno vrijedi probati!
Probali smo i samsu, tradicionalno pecivo punjeno mesom i drugim sastojcima, koje se često priprema u tandiru.
Gosti su uvijek toplo dočekani. Uzbekistanci imaju veliko poštovanje prema svojim gostima. Obično će poslužiti non, svoj tradicionalni kruh, zajedno sa zelenim čajem kao način dobrodošlice posjetiteljima. Njihovo gostoprimstvo je jedna od stvari koje najviše pamtimo iz svog vremena tamo.
Na bazarima i ulicama posebno nam je prijalo i nešto jednostavnije – svježe cijeđeni sok od naranče. Nakon obilaska znamenitosti i visokih temperatura, čaša hladnog soka bila je pravo osvježenje.
Posebno su nam pažnju privlačile i ogromne količine suhog voća. Na bazarima smo mogli vidjeti suhe kajsije, grožđice, smokve, različite vrste orašastih plodova i druge proizvode koji se nude u velikim količinama i jarkim bojama.
Bilo je to još jedno iskustvo koje je pokazalo da se Uzbekistan ne upoznaje samo kroz spomenike nego i kroz mirise, ukuse i svakodnevni život njegovih stanovnika.
Za Samarkand smo imali dva noćenja, što nam je omogućilo da obiđemo najveći dio najvažnijih znamenitosti.
Grad je tokom dana živ, užurban i pun turista, ali predvečerje donosi potpuno drugačiju atmosferu. Kada se počnu paliti svjetla na historijskim građevinama, plave kupole i fasade Registana dobijaju sasvim novi izgled. Upravo tada postaje jasno zašto je Samarkand jedan od simbola Uzbekistana.
Nakon dva noćenja u Samarkandu nastavili smo autobusom prema Buhari.
Kako su kilometri prolazili, pejzaž se mijenjao. Gradovi su ostajali iza nas, a pred nama se otvarao prostor Centralne Azije – širok, suh i gotovo beskrajan. Buhara je potpuno drugačija od Samarkanda.
Ako Samarkand ostavlja utisak monumentalnog carskog grada, Buhara djeluje intimnije, starije i više okrenuto svakodnevnom životu drevnog Istoka.
Buhara – grad medresa, trgovaca i karavana
Dva dana u Buhari omogućila su nam detaljan obilazak starog grada.
Prvo što privlači pažnju jeste kompleks Poi-Kalon. U njegovom središtu nalazi se čuveni minaret Kalon, podignut 1127. godine koji je toliko spektakularan daje i strašni Džinkis kan naredio vojsci da ga ne dira, a cijeli ostatak grada je poharan i spaljen. Uz njega se nalaze džamija Kalon i medresa Mir-i Arab.
Nedaleko je Arch, ogromna tvrđava koja je stoljećima bila sjedište vladara Buhare. Posljednji vladar je nakon sovjetske okupacije izbjegao u Afganistan gdje je i umro 1945.godine.
Posebno mjesto zauzima i trg Lyabi-Hauz. Oko bazena, pod krošnjama starih stabala, nalaze se medrese Kukeldash i Nadir Divan-Begi te hanak tj.specijalni han namjenjen samo za derviše i sufije koji su u prolazu kroz Buharu u potrazi za znanjem.
Obišli smo i Čor-Minor džamiju sa 4 minareta (čor-pers. je četiri). Posebno je dojmljiv mauzolej porodice Samanida koja je najstarija istorijska građevina u cijelom Uzbekistanu i pod zaštitom je UNESCO-a , tu su i džamija Bolo Hauz, drvne trgovačke kupole i brojne medrese.
Posebno u uspomeni nam je ostala posjeta Česmi poslanika Ejuba ( biblijski Job) koji je nakon ozdravljenja boravio u Buhari oko 2.000 godina prije naše ere i na mjestu gdje je na molbu stanovnika da ih spasi žeđi, štapom udario u zemlju izbio je izvor. Danas je tu česma koja je jedina pitka česma u cijelom Uzbekistanu.
Stare trgovačke kupole bazara posebno podsjećaju na vrijeme kada su karavane dvogrbih kamila Putem svile donosile robu u Istanbul i dalje u europske luke iz Kine, Indije, Perzije i drugih dijelova Azije.
Buhara je grad u kojem smo možda najviše osjetili da se nalazimo na nekadašnjoj raskrsnici civilizacija. Ovdje je rođen Ibn Sina, a kroz Buharu je prolazio i Ibn Battuta.
U Buhari su živjeli i sakupljač hadisa Buhari i živopisni legendarni Nasrudin hodža koji je poznat i kod nas a Buhara je njegov rodni grad, mnoge angdote o njemu upravo su se dešavale u Buhari. Karavan saraji i danas svjedoče o tom vremenu intenzivne razmjene robe, ideja i znanja.
Autobusom kroz Kizilkum – put prema Khivi
Nakon Buhare slijedio je jedan od najzanimljivijih dijelova našeg putovanja – put prema Khivi.
Ruta vodi kroz ogromnu pustinju Kizilkum. Naziv Kizilkum znači „Crveni pijesak“, a pejzaž je potpuno drugačiji od onoga što smo prethodno gledali u Samarkandu i Buhari. Naravno pijesak nije crvene boje, nego samo pri izlasku i zalasku sunca pod određenim uglom svjetlosti poprima crvenkastu nijansu ili crnu koja je svojstvena za još jednu pustinju u Uzbekistanu, Karakum.
Dugo smo kroz prozor autobusa gledali široke prostore, suhu zemlju, pijesak i rijetku vegetaciju. Satima smo se vozili po autentičnoj ruti Puta svile koja je u međuvremenu asfaltirana. Ruta je ista, putnici i dalje idu i na istok i na zapad gledajući iste zvijezde kao i njihovi predhodnici stiotinama godina ranije samo su se podloga i prevozno sredstvo modernizovali. Osjećaj je isti…
A onda se pojavila Amu Darja.
Rijeka koja je kroz historiju imala ogromnu važnost za čitavu Centralnu Aziju prolazi kroz ovaj sušni prostor i predstavlja jednu od velikih prirodnih geografskih odrednica regije.
Putovanje uz Amu Darju pokazalo nam je koliko je život u ovom dijelu svijeta uvijek zavisio od vode.
Nakon dugog puta stigli smo u Khivu duboko u stepi u oazu koja je usputna stanica na Putu svile koji se proteže od Kine do Rima. Za ovaj grad imali smo jednu noć i jedan dan, ali je i to bilo dovoljno da shvatimo zašto je Khiva jedno od najposebnijih mjesta Uzbekistana.
Stara trgovačka oaza Khiva, leži južno od bivšeg Aralskog jezera a u prošlosti oaza i jezero tvorili su utočišta okružena pustinjom koja se proteže u nedogled. Karavani kamila i konja dolazili su iz dalekog ništavila da istovare svoju robu i trguju da se napoje i odmore da pričaju priče i gledaju u zvijezde. Noću se grad stapa sa okolinom a danju je zelena tačka na žutom prostranstvu. Khiva je drevni perzijski grad, koji će kasnije postati dio drugih zemalja i carstava, a 2026.godine slavi 35 godina nezavisosti zajedno sa Uzbekistanom kako se sada zove zemlja u kojoj se nalazi.
Njeno historijsko jezgro, Itchan Kala, predstavlja gotovo savršeno očuvani grad iza debelih i visokih zidina.
Čim smo prošli kroz gradske kapije, atmosfera se promijenila.
Uske ulice, visoki zidovi od opeke, medrese, džamije, mauzoleji i minareti stvarali su osjećaj kao da je vrijeme nekoliko stoljeća unazad jednostavno stalo. Khiva je najočuvaniji srednjovijekovni grad na svijetu o čemu svjedoči i UNESCO certifikat. Postoje dijelovi i zgrade gdje se stotinama godina ništa nije promijenilo. U starom zaštićenom dijelu grada i dalje živi još oko 3.000 stanovnika u svojim kućama u kojim generacijama i vijekovima žive.
Jedan od simbola grada je Kalta Minor – nedovršeni minaret karakteristične plavo-zelene boje. Obišli smo i Kuhna Ark, staru citadelu, kao i džamiju Juma sa svojim karakterističnim drvenim rezbarenim stubovima.
Za razliku od Samarkanda, gdje dominiraju veliki trgovi i monumentalne građevine, Khiva se doživljava kroz hodanje njenim uskim ulicama.
Bitno je napomenuti da je Khiva rodno mjesto matematičkih pojmova algebra i algoritmi, te da još uvijek u jednoj uličici možete pronaći zgradu i učionicu u kojoj ih je učenjak Muhammed el-Havarizmi prvi put zapisao na pergamentu u 9. vijeku naše ere.
Iz Urgencha prema Taškentu
Nakon obilaska Hive krenuli smo prema aerodromu u Urgenchu. Umjesto još jednog dugog putovanja kopnom, ovaj dio rute nastavili smo avionom Uzbekistan Airwaysa prema Taškentu. Bio je to svojevrsni prelazak iz historijskog Uzbekistana u njegovu savremenu verziju.
Taškent je ogroman grad sa svojih pet milona stanovnika i na prvi pogled potpuno drugačiji od Samarkanda, Buhare i Hive.
Široke avenije, moderne zgrade, šoping centri, parkovi, trgovi, sovjetska arhitektura i savremeni objekti stvaraju potpuno drugačiju sliku zemlje. U gradu preovladavaju vozila na plin, a pored toga glavnu riječ vodi kineski BYD koji čini nam se daje preko 45% svih vozila u Uzbekistanu. Ipak, historija je i ovdje snažno prisutna.
Poseban doživljaj za nas je bila posjeta legendarnom Čorsu bazaru u centru grada.
Ogromna plava kupola ovog bazara jedan je od prepoznatljivih simbola Taškenta. Unutar i oko bazara nalazi se mnoštvo prodavača hrane, začina, voća, povrća, suhog voća, orašastih plodova i različitih tradicionalnih proizvoda.
Tu smo ponovo imali priliku vidjeti koliko je suho voće važno u svakodnevnoj ishrani i trgovini Uzbekistana.
Čorsu nije samo mjesto za kupovinu. To je prostor u kojem možemo vidjeti svakodnevni život grada – trgovce, kupce, porodice i turiste, sve zajedno u jednom velikom, živom prostoru.
Hotel Uzbekistan – simbol Taškenta
Tokom boravka u glavnom gradu posjetili smo i čuveni Hotel Uzbekistan, jednu od najpoznatijih građevina Taškenta.
Njegova karakteristična fasada i monumentalni izgled predstavljaju jedno od prepoznatljivih obilježja grada i podsjećaju na sovjetsko arhitektonsko naslijeđe Taškenta. Izgrađen je 1974. i primjer je sovjetskog brutalizma sa elementima modernizma. Sastoji se od 17 spratova 234 sobe i dva restorana i ima 4*. U vlasništvu je singapurske investicijske grupe i pod zaštitom je države.
Hotel se nalazi u neposrednoj blizini trga Amira Temura i predstavlja zanimljiv kontrast historijskim građevinama koje smo prethodno obilazili. Upravo je takav spoj starog i novog jedno od obilježja Taškenta.
Taškentski metro – grad ispod grada
Poseban doživljaj bio je i odlazak u metro. Taškentski metro otvoren je 1977. godine, a njegove stanice poznate su po različitim arhitektonskim i umjetničkim rješenjima.
Neke izgledaju gotovo kao podzemne palače, s raskošnim lusterima, dekoracijama, mozaicima i različitim motivima.
Vozili smo se metroom i tako dobili priliku da Taškent upoznamo i iz njegove svakodnevne, urbane perspektive. Cijena jedne karte za bilo koju vožnju je 0,25 KM.
Danas je Taškent moderan grad ali prije nekoliko stoljeća, stari grad bio je okružen masivnim obrambenim zidom, s dvanaest vrata koja su povezivala Taškent s cestama koje vode preko Srednje Azije.
Njihova imena bila su Samarkand, Kašgar, Kokand, Kukča, Bešagač, Kamalan, Karasaraj, Čagataj, Labzak, Tahtapul, Sagban i Kojmas. Nekaistorijska tumačenja čak povezuju broj dvanaest s dvanaest znakova Zodijaka – iako to ostaje tumačenje, a ne dokazana činjenica. Zatim su 1865. ruske snage zauzele Taškent. Simbolični zlatni ključevi dvanaest gradskih vrata odneseni su u Sankt Peterburg, gdje su ostali do 1933., kada su vraćeni Uzbekistanu.
Nakon osvajanja, stari obrambeni zidovi postupno su demontirani, a do 1890. posljednja istorijska vrata su nestala. Ali njihova imena su preživjela. Ona su i danas dio taškentskih ulica i četvrti.
A sada, moderni Taškent oživljava tu zaboravljenu istoriju — mapiranjem izvornih lokacija i razvojem projekata za obnovu sjećanja na dvanaest vrata.
Dvanaest vrata nekoć je čuvalo Taškent. Danas njihova priča i dalje čuva uspomenu na stari grad. Nakon historijskih gradova i dugih putovanja autobusom kroz pustinju, vožnja metroom bila je još jedan podsjetnik da Uzbekistan nije samo zemlja prošlosti.
To je moderna država čiji gradovi žive punim ritmom. Sedam dana, četiri grada i jedna velika priča. Kada sve saberemo, naša ruta izgledala je gotovo nevjerovatno:
Sarajevo – Istanbul – Samarkand – Buhara – Khiva – Urgench – Taškent – Istanbul – Sarajevo.
Za samo sedam dana prošli smo kroz četiri potpuno različita lica Uzbekistana. Samarkand je grad Amira Temura, Ulugbeka i monumentalne timuridske arhitekture. Buhara je grad medresa, bazara, karavana i više od dva i po milenija historije. Khiva je grad iza zidina, gotovo sačuvana slika nekadašnjeg grada Puta svile.
Taškent je moderna prijestolnica širokih avenija, tržnih centara,staklenih nebodera, metroa i sovjetske arhitekture, ali i grad bazara, džamija, parkova i historijskih kompleksa.
A između svega toga – pustinja Kizilkum, Amu Darja, beskrajni putevi Centralne Azije i osjećaj da putujemo kroz prostor koji je stoljećima povezivao Istok i Zapad.
Uzbekistan nije samo Registan. Možda je upravo to najveći utisak koji smo ponijeli s ovog putovanja. Uzbekistan nije samo Amir Timur. Nisu samo plave kupole i stare džamije.
To je zemlja u kojoj na istom putovanju možemo jesti plov i samsu, piti svježe cijeđeni sok od naranče i nara, probati suho voće na bazaru, prolaziti kroz srednjovjekovnu medresu, gledati beskraj Kizilkuma, stajati uz Amu Darju, izgubiti se među trgovima Buhare, proći kroz kapiju Hive i nekoliko sati kasnije voziti se metroom kroz savremeni Taškent i uživati zabavnom parku Magic city u centru grada.
To je zemlja koja je stoljećima bila raskrsnica svjetova.
I možda je upravo zbog toga danas jedno od onih mjesta gdje ne dolazimo samo da bismo nešto vidjeli. Dolazimo da bismo pokušali razumjeti kako su se na jednom prostoru susretali trgovci, učenjaci, ideje, znanje, vladari, putnici i čitave civilizacije.
A kada se na kraju putovanja avion ponovo podigne iznad Taškenta, ostaje osjećaj da je sedam dana bilo premalo.
Uzbekistan je pun povijesti, nevjerojatne arhitekture i vrlo prijateljskih ljudi.
Najbolje vrijeme za posjetu je proljeće (april i maj) i jesen (septembar i oktobar) Ljeto može biti izuzetno vruće ove godine temperatura ja išla i preko 50C a zimi pada i dio -40 u pojedinim dijelovima.
Interesantno je da Uzbekistan posljednjih godina sve više razvija i pristupačni turizam. Na novijim objektima i glavnim turističkim lokacijama mogu se pronaći rampe i druga rješenja za osobe sa smanjenom pokretljivošću.
Međutim, između novih objekata i historijskih lokaliteta postoji velika razlika. Samarkand je u glavnim turističkim zonama relativno pristupačan, ali na pojedinim lokacijama postoje strme rampe, neravne površine i stepenice. Buhara je izazovnija zbog kaldrme, neravnih ulica i ulaza u stare objekte.
Khiva je još specifičnija. Itchan Kala je izuzetno vrijedna historijska cjelina, ali upravo njena autentičnost znači da nisu svi dijelovi prilagođeni osobama koje koriste invalidska kolica.
Ipak, naše iskustvo pokazalo je da uz dobru organizaciju i pomoć na terenu čak i osoba s invaliditetom može doživjeti veliki dio onoga što Uzbekistan nudi i ne treba odustati od putovanja.
Za ovakvo putovanje najvažnije je unaprijed provjeriti konkretan hotel, vozilo, ulaze u znamenitosti i mogućnost asistencije. Uzbekistan još nije destinacija bez prepreka, ali je očigledno da se pristupačnom turizmu posvećuje sve više pažnje.
Zbog toga je Uzbekistan je mnogo više od obične turističke destinacije. To je zemlja koja spaja historiju, moderne trendove, kulturu, zadivljujuću arhitekturu, ukusnu hranu, praktičan prevoz i nevjerovatno ljubazne ljude.
U zemlji se jedni pored drugih vrata do vrata na parkingu mogu naći stara vozila Lada 1600 i najmoderniji BYD strujni terenac. Moderne djevojke u K-pop fazonu u šetnji pored svojih nena sa zlatnim zubima.
Uprkos svim kontrastima, vjerujte nam… čim kročite ovdje, shvatit ćete zašto se toliko ljudi zaljubi u Uzbekistan. Uzbekistan se doživljava kao prostor koji nije stran nego duboko poznat, zemlja koju ne treba samo posjetiti, nego razumjeti i osjetiti.
Sve više turističkih agencija iz Bosne i Hercegovine nude obilazak Uzbekistana u trajanju od sedam, osam dana i toplo Vam preporučujemo da razmislite o posjeti.
Samo, ima jedan problem… Za zemlju poput Uzbekistana, sedam dana je tek prvi susret…
